Ljubav

   Vetar je ludovao po odjecima snova. Oko mene nepoznati predeli Srbije. Potmuo lavež pasa umirivao je daljine i cepao iskre noćnih svitaca. Nervoza u kostima tišine. Zaleđeni mrak ušivao je varljive istine kroz bore vremena. Koracima sam tražio nekakvo opravdanje za sebe, za život koji se mučio u stihijama bola... ili je mučio mene? Ne mogu da istisnem, ne mogu da zaboravim... Svaki treptaj Šumadije, svaka nota koja promine, raseče mi jedan deo duše. Zašto se vraća? Zašto kopa sve dublje i traži nemoguće? Pa, opet, šta je njoj nemoguće? Momenti padovima zajapureni prestali su i granice da poznaju... Košmar se vratio. Srce nikada neće...
   "Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog...", reči molitve su se probijale kroz glavobolju poput ognjenih mačeva. Bleštale su siluete preko uflekanog meseca. I svaka silueta osmeh njen, svaka se perla beznadežno pokoravala glasu njenom, što u okeanima istorije veliča zanos utvara jesenjih... Posle svega, pamtim samo nju. Možda je bilo i drugih, ne znam, ne želim da znam. Pamtim i mrem bezbroj puta za sat i više ni ne umem da raščlanim to dvoje: sećanje i smrt... stapaju se u jedinstvo, postaju isti! Kroz jagodice mašte puste staze su otrov najveći; staze po kojima i duhovi podnebesja retko idu. Široko otvaram usta i snažno udišem svež vazduh.
   I pored svega, držala me je moja zemlja. Rane junaštvom leči, a depresiju verom. Silna je hrabrost kojom gospodari, ali narod omrznuo na svoje. Ništa više nije sveto, čak ni porodica. Prezir se uvukao kao virus u oslabljeno telo i nagriza trošnu kuću ostavljenu da propadne... U očima njihovim prevara reku zagadila, a zbog laži i Gospod okrenuo lice svoje! Narod pretura po kontejneru, misleći da je sreća zapadnjačka kaljuga, samo ako miriše na modni trend... Navukli se na otpad, te ne znaju da stanu... Ipak, droga je to velika!, posebno ako zacvili i poneki dolar iz ruku stranaca. Kradu, ne shvatajući da kradu  poslednje. No, znam, svinja će nestati, udaviće se u onoj istoj hrani koju tako slatko jedu, čim istekne rok trajanja.
   Okrećem se spontano... oko mene neznani ljudi, duše im uprljane gordošću, ništavilo sujete uronilo u nizinu maloverja, i još... još!, oko mene beskonačna lepota domovine koja se polako budi, postaje svesna veličine razdora i čeka pravi trenutak da odstrani bolesno, poremećeno tkivo. Okrećem se, u krug me telo nosi!, vidim ponovo nju... slike se mešaju, po zelenilu šuma i planina sitne suze teku, obraze mi greju tugom; njeno lice na svakom milimetru lišća, drveća, puteva neprohodnih... njeno lice nežno kao kapi čiste izvorske vode što oslepljuju silinom! Padam na kolena pred jedinom ženom koju volim, pred neukroćenom javom volšebnosti tajne... Srbijo, mati moja, drži me čvrsto!

Žena

   Bežao sam kroz nepregledne poljane gonjen valovima prošlosti... "Napred!", zaorilo je mojim telom kao kroz kakav tunel. Vojnički glas, glas prepun ushićenja i nade, budio je sve moje damare. Mesec je cvokotao na kiši poput bledih pogleda snenih zvezda padalica; razlio se Mesec, stari morski vuk, razlio se preko pustog, jesenjeg neba boje vatre ognjene i tupo sakrio iza sopstvene senke... Staza je vodila dalje, u šumu. U kaputu od vune i kašmira, gologlav, umorno slep i gotovo pijan zbog nemoći da se oduprem, prihvatio sam put... Noge su me nosile hrabro iako je hrabrost davno zaboravljena gimnastika. Možda bi srce želelo da stanem, da se predam, da zavrtim čigru magije koja bezbedno vodi nazad? U mojim venama kovitlac mistike na ramenima pustinje otrove sadi! U mojim venama strah cepa duše usahle...
   Tihovala je noć. Usidrena i gorda, tihovala je na jagodicama vascele planete... Bežao sam grubo, divljački, kolena su klecala, dah gubio svest pred beskrajem drveća, a eho glasova lebdeo oko mene... Bili su blizu, osećao sam to. Ispucale usne taložile su blud. Drhtavica me kosila. U meni implozija zanosa od leukocita trnje pravi, pa ga baca po obalama zelenim... U meni note ne znaju za strah i neustrašivo uzvikuju... "Napred!"... Prepoznao sam u njima snagu Duha Svetoga; prepoznao sam neku drugu stvarnost, nepatvorenu i treznu...
   Zatutnjila je munja!, nebom je zasekao grom i rasprostro nežnost siline Gospodnje.. Pucaj Istino!, zaustavi laži moćne, otrgni, satri prošlost nastranih otkucaja... Spali mostove bola, oslobodi me nigdine strašne i uzdigni rane moje iznad krošnji, iznad vrhova planina žarkih... Ja sam samo smrtnik koji traži blagodat, koji umire na jastuku greha...
   Zatutnjila je munja... kraj šume je zaustavio moje korake. Pružala se provalija kilometrima dole. Stizali su. Čuo sam kas konja, čuo sam kako topotima preklinju da me nađu... Duhovi, jahači, sledbenici ništastva... Ne znam ko su zaista, ali niko sa kim bih voleo ponovo da uđem u igru...
   Umor me je sustigao. Glava se sručila na zemlju... Gotovo da su i molitve utihnule, sve do samog kraja... A onda... eh, onda je zableštalo Sunce, na iskrama vasione sledila se iskonska tama i nešto je puklo... nešto gorko se prelomilo... Bilo je to moje srce! Iz dubine ponora zasijala je planeta neznana, zasijala je čarobna nit, perla orbite... Žena. Imala je kosu boje vetra i lice čisto poput tajne Pričešća... Iz dubine ponora krv ponovo poteče i večnost u dodiru usana prizva jednim zamahom... Njen osmeh postelju mi greje i leči rane, leči otiske i tragove prošlog života. Iz dubine ponora zasijala je ona... Ona, na čijim dlanovima sve gubi razum, na čijim dlanovima nestaje patnja i posustaju vojske silne u potopu samrtnog vrenja... Prosvetljenje...