*******

Šta ume hladna seta,  
osim da pokaže zube,
moja je zemlja odveć prokleta,  
sve bitke se u startu gube.

A nju izmaglica nudi kao siluetu  
što prvo Sunce pogledom kroti,
ta jedina je sreća na ovom svetu
ona kojoj kliču svi moji životi...

Nose me konji vrani,  
galop mi kosti reže,  
molim te zoro - osvani,  
tama nam ruke veže...

Srbijo, muče li te vali,  
dok oluja k'o lešinar obleće,
koliko će poživeti preostali,  
znajuć' da rane same zarasti neće?

Pa opet misli na put me vode,
daleko, u rodna polja,  
u Otadžbinu - njoj - kao dar slobode,  
u neka vremena srećnija i bolja...

Pogled u nebo

Pogled u nebo i kiša pride,
na mom ramenu daljina spava,
koliko još obrazi treba da bride,
koliko bola da izdrži luda glava?

Možda se ponekad nasmeje tako, sama,
kad pomisli na dodir i jezu čednu,
a možda ponovo negde u njoj niče tama,
i plamti sećanje na ljubav jednu? 

Kažu: "Pusti, pozvaće te kad padne,
ne može večno da ćuti,
teške su samotne noći i odveć hladne,
poželeće opet tebi da se zaputi..."

Pogled u nebo, a tamo kočija od zlata,
iz bordo zenica molitva se rađa snena,
budi je košmar, u snegu dobuju niti inata,
i slomiće joj krila jutro, jer ona je samo žena...

Mrak

Mrak pregazio sve heroje,
na pustim dolinama gluvo doba,
farbali nas u sve moguće boje,
ostala je još samo smrt da se proba...

Nesanica uhvatila maha,
po nebu crna senka kruži,
i Bog dig'o ruke od straha,
narod napravio idole da im služi.

Otadžbinom podove brišu,
ruše i pale svaki stub vere,
mržnjom prizivaju oluje i kišu,
ne može nijedna molitva da ih opere...

Svakojake budale život nam kroje,
idioti i njima slični tupo ćute,
u čarapi skrivaju najmilije svoje,
i pričaju pogani kako bolje dane slute...

Bolest za granice ne zna,
gluposti zavladale poljima Srbije,
dogurali smo do provalije, do dna,
čeka se odvažan i glup da nas napokon ubije.

Sramota


Ne gine više brat za brata,
Otadžbinom izdajnici kolo vode,
čekajući prvu žrtvu rata
slepcima da objasne pojam slobode...

Velika obećanja, stomaci prazni,
nemaština zavladala kao kuga,
lete oko nas vanzemaljci razni,
sve drug do druga!

Smenjuje se stoka na vlasti,
groktanje najvažnija veština,
da budu pošteni je ispod časti,
a smradom napunjena Skupština...

Ne gine više brat za brata,
Otadžbina samo košmare sanja,
truju nas tek onako, iz inata,
pa zar da trpim, zar da budem deo sranja?

Sviraj cigo

Sviraj cigo, nek noći zaneme,
kad čaša pukne damar prebledi,
možda će Bog zaustaviti vreme,
da oslušne kako moj korak njen sledi...

Sviraj cigo, pesmom poraz ublaži,
u mislima mojim sva jutra setna,
vredi li rakijom da nizim draži,
što ljubav beše nesretna?

Sviraj, za novce ne brini,
duboko u meni srce je zove,
sve bivše liče u tišini,
al' samo ona budi obale nove...

Samo tango i ništa više

Ne poniri u bezdan izdajice tugo,
ne želim da tražim ulice puste,
ne, nisam je video dugo,
zaboravila je i Drinu i šume i sve one magle guste.
Neće snovi nikada prestati da bole,
a možda se izlila negde kao ranjena reka,
u nekoj zemlji bez imena, gde ne znaju da vole,
ni Boga, ni Otadžbinu, ni čoveka.

I dok te vazdušne pruge daleko nose,
a tvoja sena nestaje pod prstima drugim,
ajde pomisli na ples, na noge naše bose,
što hodile su nežno u noćima dugim.
Nemoj lice pod maskom da skrivaš,
negde u tebi još uvek plamti moj glas,
znam da veneš i da sve samotnija bivaš,
a pamtiš li, pamtiš li nas?

Ne odlazi princezo, oči te mole,
zaustavi ludost grešnu, oteraj vetre lažne,
usudi se, pogledaj me, pogledaj dole,
gde ni suze, ni dubine poraza nisu važne.
A onda kad shvatiš da za uspomene nema leka,
kada budeš sama na kiši, na stazi smrti,
seti se, potraži pesnika koji te čeka,
nek ploča Gospodnja poslednji tango zavrti...