Samo tango i ništa više

Ne poniri u bezdan izdajice tugo,
ne želim da tražim ulice puste,
ne, nisam je video dugo,
zaboravila je i Drinu i šume i sve one magle guste.
Neće snovi nikada prestati da bole,
a možda se izlila negde kao ranjena reka,
u nekoj zemlji bez imena, gde ne znaju da vole,
ni Boga, ni Otadžbinu, ni čoveka.

I dok te vazdušne pruge daleko nose,
a tvoja sena nestaje pod prstima drugim,
ajde pomisli na ples, na noge naše bose,
što hodile su nežno u noćima dugim.
Nemoj lice pod maskom da skrivaš,
negde u tebi još uvek plamti moj glas,
znam da veneš i da sve samotnija bivaš,
a pamtiš li, pamtiš li nas?

Ne odlazi princezo, oči te mole,
zaustavi ludost grešnu, oteraj vetre lažne,
usudi se, pogledaj me, pogledaj dole,
gde ni suze, ni dubine poraza nisu važne.
A onda kad shvatiš da za uspomene nema leka,
kada budeš sama na kiši, na stazi smrti,
seti se, potraži pesnika koji te čeka,
nek ploča Gospodnja poslednji tango zavrti...