Odlomak iz druge knjige...

Jedan mali odlomak iz moje druge knjige "Krik", iz priče "Post":

Novembarski muk potpaljivao je talase mistike da kletvama otvore oči dubini crnih modrica. Može li jesen izmeniti boju obraza lednih? Može li iskra smirenosti da raširi krila toliko i prihvati grudi pune magle? Ptice su odavno odlutale. Sakrivena žeđ potapala je moje misli. Molitva duboko urezana u dušu blistala je po mamurnim usnama povratnika... Podzemlje se pamti u svakoj suzi bolesnog čoveka. Raskalašnost mašte ispunjavala je želje, budila ideje, kreirala svetove i uspešno pohodila idilu. Gde sam tu ja? Počinjao sam polako da prihvatam realnost.
   Pomisao na polja, na oranice i nedokučiv odsjaj Meseca što sažima pustoš plodne Srbije kroz odblesak snage Duha Svetoga, koja se ističe u osmehu i nezgrapnim dlanovima paora; pomisao na svežinu vere, na ljubav iz srca bogate Šumadije po čijim prstima promiču, kao najlepši snovi, drhtaji žita u nepreglednim prostranstvima nebeskih želja... Na tren postao sam samo žar u vatri ponoćnoj, a oko mene maslačak beli se u tami setnoj... oko mene ples neznanih nogu po blatu gorkom i pusti zraci zvezda... I onamo, na horizontu prikovanom za subjekat, povija se poslednji titraj života zapamćen u podzemlju misteriozne nigdine.
   Prepoznajem prvo jutarnje svetlo po iskri milosti Gospodnje što se rađa negde u vasioni nemoj. Prožima se kroz sitnu rupu na dotrajaloj, zelenoj roletni, utiskujući svoj pečat preko vrhova mojih kapaka. Ne pamtim kada sam ustao pre podneva. Ne pamtim kada su otkucaji u grudima bili toliko snažni. Pokatkad bih osetio čas blago, čas jako peckanje oko srca, koje je nastavljalo da urla preko ramena do malog prsta leve ruke. Vukli su me nazad, u ništastvo, u kazan sivila; vukli su me neprekidno i kletvama spirali tople zenice ludaka, pokušavajući strahom da ih prisvoje. Nasmešio sam se. Spoznaja vere Hristove jača je od svake sile bezdana... Jedna jedina iskrena suza razara privid pakla što kolači svoje oči i guta zarobljenike. Spoznaja uzdaha dubine nekoliko hiljada miliona kilometara uzdiže i otvara spokoj nežnosti. Svetlost je rasprostrla svoje šatore preko tuberkuloznih pluća. Iskušenje se rasplinulo..."